Štefanija Bernas-Belošević
U Hrašćini Trgovišću, na imanju Njeguš, živjela je Štefanija s roditeljima Marijom i Stjepanom pl. Belošević te braćom – Marijanom i Vladimirom. Bila je učiteljica na osnovnim i domaćinskim školama. Učiteljsku karijeru započela je u Visokom, no najduže je radila u hrašćinskoj školi gdje je jedno vrijeme imenovana ravnateljicom.
Napisala je Knjigu za domaćice i dvije kuharice: Kuhanje na ulju (Zagreb: Tisak Zaklade Tiskare Narodnih Novina, 1934.) i Vegetarska kuharica (Zagreb: Tisak i naklada knjižare St. Kugli, 1936.). Pisala je stihove, igrokaze za seoske glumačke družine i školske priredbe, a objavljivala je u dječjem listu Radost, Zagorskom kolendaru…
Tiskane su joj dvije knjige za djecu:
- Četvrti kralj: Božićna priča u dva čina (ur. Vojmil Rabadan, glazbu skladao Ivo Kirigin – Zagreb, 1942.)
- Na zagorskim stazama: pripoviedke iz života ljudi i životinja na Krebrovini (sa 8 priloženih slika (4 u bojama) od Bogumila Cara i 19 slika u tekstu – Zagreb : Matica hrvatska, 1944.) Ova je knjiga nagrađena nagradom Matice hrvatske za najbolju knjigu za mladež te godine.
U rukopisu je ostala pozamašna knjiga Zapisi o Hrašćini, posvećena generacijama učitelja. Istraživala je zavičajne teme, bavila se etnografijom, proučavala narodnu predaju i stare zagorske pjesme.
Oni koji još pamte Štefaniju Belošević govore o njoj kao neobičnoj ženi, uvijek dotjeranoj, s malim dalekozorom o vratu koji bi primicala očima provjeravajući tko dolazi na njezin Brijeg. Bila je obrazovana, glazbeno nadarena, duhovita, društvena, samouvjerena, nepredvidiva…U svom domu na osami često je organizirala nezaboravna druženja o kojima je pisao i Gustav Krklec.
“I eto, u tome je ta “VELIČINA MALENIH”, da su im zasluge ponekad velike, a priznanja mala ili nikakva, no desi se ponekad i to, da ona ipak stignu: mala priznanja sa velikim – zakašnjenjem…”
Gustav Krklec, U tekstu Nepravedno zaboravljena spisateljica, Male novine, br. 766/1971., str. 5
Štefanija Belošević sahranjena je u Hrašćini, no poslije je, prema želji njezinog sina, preseljena na zagrebačko groblje Mirogoj.
U podrumu kurije u Hrašćini gdje je živjela Štefanija Bernas-Belošević, njena nećakinja Rajka Štimec pronašla je rukopis “Zapisa o Hrašćini”. Sedamdesetak godina nakon što je rukopis nastao, studentica kroatistike Mateja Žugec obradila je rukopis i pripremila ga za tisak. Za svoj rad je dobila rektorovu nagradu 2013. Knjigu je tiskao Službeni glasnik u Krapini 2015.
